Mislila sam da je prošlost davno zaboravljena
da je pohranjena na dnu Pandorine kutije
ali dođu tako dani, minuti
u kojima se ona sama otvara
a ja ne želim
ne želim da čudovišta izađu iz ormana
iz kutije
iz mraka
ali jbg
polako protežu svoje ljepljive pipke
protiv kojih ja ne mogu
prelaze preko mogu tijela
i stižu sve od vrata
počinju da me guše
zatvaraju mi nozdrve
ne daju mi da vrištim
pokušavam da upalim svjetlo
u nadi da će svjetlo ih ubiti
ali uzalud
mislim na neke gluposti
ne dozvoljavam da pobijede
mislim na Aboridžine
i njihove priče koje sam negdje davno pročitala
i sada mi pada na pamet
kako oni bilježe svoju prošlost
prenose je sa koljena na koljeno
pamteći samo onoliko koliko najstariji član zajednice
a tako bih ja voljela da zaboravim
i da ne pamtim
i sad čvrsto držim oči zatvorene
jer su pipci došli do kose
i mislim na kulu tišine
gdje su ostavljali pokojnike da ih lešinari pojedu
ali to nema veze sa Aboridžinima
i ja bih voljela da ostavim uspomene da ih vrijeme uništi
i dišem
i brojim do 1000
i već je jutro.
Autorica: Tamara Petković (Blacksheep.rs)
